Svako useljenje koje smo gledali, činilo nas je sretnim. Zahvaljivali su se stanari svakodnevno. A mi opet njima, jer su oni ti bez kojih ništa ne bi imalo smisla. Ovako svako veče dječiji park je pun djece i roditelja. Preko dana djeca voze bicikl. Kad je vrijeme ručka, brži su iz stana nego u stan. Onaj osjećaj kao što su mnogi imali u svojim mahalama u našem naselju postoji. Nepoznatih auta nema, zbog postavljene rampe na ulazu, a svi koji uđu znaju da trebaju polako prići zgradi jer tu su negdje djeca, pas Mimi i mačak Džejk. Djeca ih vole, hrane, trče s njima. Oni su im i dali imena. Viđali smo skulpture od drveća i zemlje na zelenoj površini iza zgrade. Dječije. Uživaju u svemu. Zbog njih se i kosi trava svakih 10 dana. Naposlijetku, zbog njih se tu i živi. Zato su roditelji i sretni. A i ne čeka se vikend za roštilj. Raspali se svako malo na krovnoj terasi. Druže se svi. U teretani onaj ko zna vježbe svima pokazuje. Stanari treniraju kad hoće i koliko hoće. Nema gužve. Kad se sjedi naveče na balkonu, stanari imaju osjećaj da su na moru negdje. Čuju samo zvuk prirode. Ilidžu su svi upoznali, sve je na dohvat ruke i ništa nije daleko. Ništa kad je čovjek zadovoljan i sretan. Kad nekom zafali nešto, svi u zgradi prinose. Svi su porodica. Svi će pomoći jedni drugima. A to je bio naš cilj. I zato ne hvala nama, HVALA NJIMA!

